Maštruko strikes again i promašuje
Oleg Maštruko ne propušta još jednom naglasiti svoj prezir prema blogovima. Po njemu “blogovi kao buzzword (uz forume i usenet op.a.) koji zadnjih godina omogućuju svakom nepismenom jadniku i svakoj frustriranoj tinejdžerici pravo na kakav-takav javni nastup. Zna se da sam, površno rečeno, neprijatelj blogova, mada bi preciznije bilo kazati da se smijem njihovoj uzaludnosti, promašenosti, nezanimljivosti, a u velikom broju slučajeva i nepismenosti i big brotherovskoj gluposti.” Ovakva retorika zaista puno govori o autoru. Tko li je kolegi Maštruku toliko stao na žulj da više nikome ne može oprostiti slobodno prozborenu (napisanu) riječ? Nek se javi - plaćam večeru.
Maštruko, a i mnogi drugi, trebali bi shvatiti da velika većina blogera nema ambicije biti spisateljima, novinarima, ili bilo kakvim profesionalnim tekstoklepcima. Ipak, to ne znači da bi ima zakonom trebalo zabraniti da se izražavaju na mjestima koja su im dostupna. Ne znam kakve su Maštrukove vokalne sposobnosti, ali ako i ne zvuči poput Miljenka Kokota to ne znači da bi mu trebalo zabraniti javno govoriti ili služiti se telefonom. Isto tako, ako netko ne izgleda poput manekena, ne znači da bi mu trebalo zabraniti da se pojavljuje na ulici. Nekima, eto, i fotografiju objavljuju u tiskovinama bez obzira na posljedice.
Blogeri ne pišu za novac, blogeri ne pišu za slavu - blogeri pišu jednostavno zato što im se piše. Ako će ih netko pritom čitati - tim bolje ili gore za njih same, i blogere i čitatelje. Blogeri nisu dužni biti pismeni, jednako kao što netko nije dužan biti lijep - a onaj koji ga čita/gleda, čini to na vlastitu odgovornost, ponovno, zato što to želi, bez obzira na motive. Čudi me i ljuti taj svepristutni elitizam dvojbenog smisla i svrhe. Tko ne izleda poput supermodela, nema što tražiti na TV-u; tko ne piše poput profesionalca, nema što reći; tko ne trči poput profesionalnog sportaša, bolje da leži… Pa zato imamo TV voditelje koji ne znaju složiti smislenu najavu, ali lijepo izgledaju; sportaše koji nemaju sportskog duha, ali igraju za novce; novinare koji nemaju što za reći, ali…
Blogerima se puno toga može zamjeriti, neki zaista nemaju što za reći, neki su zaista nepismeni, nečije postove ne bi ni pas s maslom pojeo. Ipak, ono za što im se mora odati priznanje jest njihova volja i želja da ono što misle i kažu (pišu). Tu se uvelike razlikuju od profesionalaca koji često neće reći ono što misle, često neće misliti ono što će napisati, a nerijetko pišu bez da misle.
Radeći na blogariatu vrlo dobro sam upoznao 200-tinjak blogova, letimično čak i više, a stotinjak ih je trenutačno u agregaciji blogariata. Svaki dan pročitam barem 75 posto objavljenih postova. Neke čitam rado, neke jedva pročitam, neke preskačem. Ipak, bez obzira na to sviđali mi se oni ili ne, imaju nekakvu kvalitetu. Dakle, to je stotinjak blogera koji nekom valjaju, ljudi ih čitaju, prate ih zbog njih samih, dakako ima ih i više. Imali toliko (ikoliko) novinara zbog kojih ste spremni kupiti novine?
U svakom slučaju, novinarima želim da na blogove prestanu gledati kao na nešto što ih ugrožava, a kolegi Maštruku želim da što prije počne voditi vlastiti blog.
Komentara(7)
