June 2006
Monthly Archive
Nisam pogledao cijelu emisiju, zapravo pogledao sam tek desetak zadnjih minuta, taman dovoljno da čujem Hloverkino upozorenje klincima: “Pazite što radite na Internetu jer niste anonimni…” !? Ne znam koliko je taj zaključak bio u kontekstu, ali ako je cijela emisija bila u tom tonu, bojim se da iz cijele priče nije izašlo ništa dobrog. BTW, znam da je emisija uploadana, ali ne pada mi napamet to gledati. (o samoj emisiji više na futuria blogu)
Pristup većine novinara temi Interneta je uvjetovan njihovim poznavanjem teme. Budući da ga uglavnom ne koriste, ne znaju što bi s njim.
Neki dan sam razmišljao o toma kako se u većini medija Internet ne spominje kao relevantan izvor informacija, o tome kako Internet još uvijek nije postao nešto što će se spominjati u kontekstu. Internet će tako biti tema neke vijesti pa čak i emisije, ali Internet nikako da postane ono što bi trebao predstavljati, a to je izvor informacija, prostor za istraživanje i reference, alat koji će novinarima, urednicima i gledateljima olakšati konzumaciju sadržaja. U većini domaćih tradicionalnih medija na Internet se još uvijek gleda kao na nekakav prolazni fenomen, nešto nedovoljno ozbiljno da bi se time bavilo. Iskreno, bit ću vrlo zadovoljan kada se o Internetu prestane raspravljati kao o “Internetu” i kada se počne govoriti o konkretnim stvarima.
Internet = pedofili
Internet = virusi, dialeri i slična gamad
Internet = blogovi na kojima se olajava profesore
Intenet = opasnost
Uistinu, na Internetu ima i toga, ali toga ima iza svakog ugla. Kada bi se o nekim drugima stvarima govorilo na isti način…
Internet, gledamo li na njega kao na cjelinu, jest svijet mogućnosti. On u puno većoj mjeri pruža korist i dobro - od edukacije, zabave, zarade, komunikacije, prosperiteta, informacije… ali, vama o tome i ne treba pričati.
Gledajući našu TV, stječe se dojam da je taj “Internet” nekakva babaroga, opasan svijet.
Poznata tehnika mučenja / ispiranja mozga kojoj pribjegavaju sve tajne službe svijeta, jest mučenje ponavljanjem. Dakle, subjekt (terorist, špijun, štogod) izlaže se stalnom ponavljanju određenih radnji i situacija u okruženju. Prije svega, nameće se rutina, svaki je dan isti do u tančine, sve se događa u točno određeno vrijeme, bez ikakvih izmjena. Čovjek lako postaje robom navika, a rutina ga smiruje i čini podobnim za daljnju obradu. Istovremeno, stalno ponavljanje dana rezultira gubitkom osjećaja za protek vremena. To je pasivna tortura i radi se zapravo o pripremi za pravu stvar. Nakon što je subjektu dan lažni osjećaj sigurnosti i smirenosti, slijede tehnike kojima se kod subjekta žele izazvati određene reakcije – priznanje, kooperativnost, poslušnost.
Njegovu rutinu počinju prekidati tempiranim audio-vizualnim impulsima. Svijetla se pale i gase u pravilnim razmacima, svako toliko subjekt je izložen snažnim ponavljajućim zvukovima, a u unaprijed određenim intervalima subjekt biva izložen snažnim vizualnim podražajima. Uglavnom se radi o fotografijama i video isječcima, koji se izmjenjuju u brzom ritmu. Subliminalne poruke takvih podražaja snažne su i kontradiktorne, a volja i individualnost subjekta je nakon određenog vremena potpuno slomljena. On je spreman na potpunu suradnju, on je u trajnom stanju transa, on je apsolutni rob svojeg gospodara.
Tako obrađeni subjekt učinit će sve što se od njega zatraži, on će drage volje priznati za sve što ga se tereti, odati svoje suradnike, poslužiti kao savršeno oružje ili… kupiti baš tu vrstu piva!
U svijetu izdavaštva vrlo je aktualna priča o tome koliko će “novi mediji” utjecati na tradicionalno poimanje i praksu novinarstva. Postavljaju se pitanja poput onoga, hoće li sve veći upliv čitatelja u sadržaj medija promijeniti načina na koji vijesti nastaju? Hoće li zora novih medija značiti sumrak tradicionalnih?
Iako u Hrvatskoj tradicionalni mediji još nisu značajnije ugroženi onim “novim”, slična se pitanja mogu postaviti ukoliko se “tradicionalni” (ozbiljne novine) suoče s “novim” (besplatne novine). U oba slučaja, odgovori su donekle isti.
Iako se prilike na nebu tiskanih medija mijenjaju, promjene nisu nužno negativne. U osnovi svih pitanja i sumnji, strepnji i nadanja, nalazi se, zapravo, tržišna pozicija. Dakle, čini se, izdavači zapravo ne lome glave nad time hoće li se promijeniti struka, nego hoće li im se zbog (neizbježnih) promjena promijeniti saldo na tekućem.
U osnovi, novinarstvo kao struka ne ovisi toliko o tome na koji će način biti konzumirano, niti što će se sve izvornoj vijesti putem do čitatelja dodati ili oduzeti. U osnovi novinarstva je da novinar dobro odradi svoj posao, na onaj način na koji mu struka i profesionalna etika to nalaže. Sama struka svim ovim promjenama nije ugrožena – nju više ugrožavaju razni pritisci tržišne utakmice izdavača.
Uistinu vrijedne novine, s uistinu vrijednim novinarima, nikad neće biti ugrožene pojavljivanjem novih trendova, načina distribucije i tržišnih modela uopće. Takve će novine kroz sva doba i sve promjene isplivati na površinu zahvaljujući svojem najvrjednijem kapitalu – stručnosti i kvaliteti.
Internet je, zapravo, u osnovi samo novi i drugačiji način distribucije. Ono što on donosi u izdavaštvo i novinarstvo jesu mogućnosti. A, mogućnost, po samoj definiciji riječi, jest nešto što se može i ne mora koristiti. Ipak, u vrlom novom svijetu medija, ta odluka postaje krajnje demokratična, a moć koju su do sada imali urednici i izdavači, pomalo ali sigurno prelazi u ruke čitatelja. Oni koji odlučuju, morat će odlučiti čitateljima prepustiti moć da koriste mogućnosti, a na čitateljima ostaje da biraju i odlučuju koju će mogućnost i u kojoj mjeri htjeti koristiti. To je bit cijele tranzicije – Internet izdavaštvo je stvar mogućnosti.
Dobra vijest, za novinare barem, jest da se njihov opis posla bitno ne mijenja, i da oni, zapravo, i ne moraju brinuti o tome što će se dešavati s njihovom viješću ili tekstom bilo koje vrste nakon što napusti njihove ruke. Ne mora, ali ima tu mogućnost.
Mogućnosti koje novi mediji nameću, zapravo su prednosti. Očita prednost nalazi se u tome da novinari dobivaju mogućnost da još snažnije utječu na društvo. Objavom nekakve priče, novinar će se naći u ulozi onoga koji je bacio grudu snijega niz padinu. Kako će se pojavljivati reakcije čitatelja na tu priču, tako će gruda polako rasti u lavinu. Svi smo svjesni snage (moći) lavine. Još jednom vidimo da se ništa nije promijenilo. Novinari su i do sada imali ulogu pokretača lavine. Ono što se mijenja jest da Internet lavini (moći) i svim onim česticama snijega koje ju čine daje snažno ubrzanje (mogućnosti). Gruda, sama po sebi, nema nikakvu snagu, niti ju imaju krhke pahulje. Upravo njihovo zajedništvo i djelovanje, pretvara se u lavinu koja znači moć. Nije li to osnovna ambicija svakog novinara? Nije li to ono što izdavači zapravo žele?
Stvaranje tog osjećaja zajedništva, mogućnost da doprinese vrijednosti sadržaja i time ostvari zajedništvo, u čitatelja posredno stvara osjećaj zajedništva s medijem. Zajedništvo jamči veću razinu vjernosti. Vjernost jamči konzumaciju. Konzumacija jamči potrošnju. Ne bi li izdavači u ovom trenutku trebali početi zadovoljno trljati ruke?
Ipak, očito je da izdavači još nisu shvatili sve prednosti novog načina stvaranja medijskog sadržaja i njegove distribucije. Korisnički upliv u stvaranje konačnog proizvoda (postoji li uopće konačan proizvod?) još je uvijek vrlo limitiran. Pogledamo li domaće medije na webu, on se (uglavnom) svodi na mogućnost komentiranja vijesti. Objava komentara zapravo je banaliziranje potencijala čitatelja/suradnika – potencijalnog sukreatora sadržaja.
…
*Narednih pedesetak redaka ovog teksta za sada neću objaviti (iz više razloga)
Povremeno mi se tako dogodi da izvedem točku nestajanja. Jednostavno dođe do krajnjeg zasićenja svime i svačime i tada “bježim” u kontemplaciju, fizički rad, odmor, bilo što što će mi omogućiti odmak od posla, obaveza i svakodnevnih problema. Prošlogodišnja točka trajala je dugo, a rezultat je bio gašenje bloga na bloghaeru (i kasnije pokretanje ovog), gašenje dvaju web stranica i promjena poslovanja. Ova točka puno je skromnija, kraća, u biti “plića”, i od nje ne očekujem neke veće promjene, nego tek tjedan/dva odmora.
Sve je počelo Vanjinom izložbom u Zagrebu i odličnim after provodom po zagrebačkim klubovima u odličnom društvu. Na povratku, proveli smo lijep dan u Ljubljani, a uslijedio je izlet po Istri - preporučam agroturizam Tikel u Špinovcima (cesta Višnjan - Motovun), pogotovo u sezoni tartufa budući da je vlasnik ujedno “lovac” na tartufe, pa u kući uvijek ima svježih, miomirisnih primjeraka. Inače, zadnji sam put tu bio prije koje tri godine, i to radeći reportažu o lovu na tartufe za mjesečnik Istra danas. Potrudio sam se, našao tekst u arhivi, pa evo vam ga! Umalo zaboravih, dan smo završili na ranču Barba Tone u Manjadvorcima, gdje je nasljednik uživao u jahanju (njegov prvi susret s konjem, ako se mene ne računa).
Nakon tako smirujućeg vikenda, vrativši se u Pulu, posvetio sam se nekim nesvršenim poslovima, i uređenju novog ureda koji će biti useljiv (nadam se) idućeg tjedna. Laska mi spominjanje u PcChipovom pregledu best of HR blogova, a popis sam iskoristio za updatetanje moje liste RSS-ova. Uistinu, scena se razvija! To me ponukalo da iz ladice izvučem jedan svoj blogrelated projekt i da počnem raditi na nekim izmjenama ne bih li ga ušminkao koncepcijski i vizualno, te pripremio za skoru objavu. Taj i neke druge web projekte omogućit će upoznavanje s jednim mladim, bistrim i ambicioznim proramerom, mojim budućim partnerom u zločinu oplemenjivanja HR web prostora (eh, kako skromno rečeno).
Moja točka nestajanja trajat će još koji (tje)dan, a ovaj je post produkt osjećaja obaveze prema dragim čitateljima, iako vam zamjeram (čast izuzetku, tj. Mračnom) što niste došli na otvorenje izložbe.
« Previous Page —