September 2006
Monthly Archive
Plasirati tekst kao plaćeni oglas i pritom se potruditi sakriti pravu prirodu poruke nije nikakva umjetnost, nikakav “PR”, to je obično i nimalo pametno komercijalno oglašavanje. Ipak, oglašivači u zadnje vrijeme jako vole taj oblik oglašavanja pa nas na sve strane napadaju takvim uratcima. Ono što bi njihovi “PR savjetnici” pritom trebali imati na umu jest da zapravo pile granu na kojoj sjede.
Postoji više načina da u osnovi komercijalna vijest bude objavljena poput članka. Prije svega ona mora biti “newsworthy” (blažena Wikipedia). Priča o PBZ personaliziranim karticama je upravo takva priča, ona po svim kriterijima zaslužuje potpuno besplatnu objavu u novinama, na TV-u, portalima itd. Plaćanje oglasa za takvu vijest apsolutna je besmislica. Marketinški odjel je mogao dogovoriti puno bolji posao, primjerice uz objavu komercijalnog bannera mogli su dogovoriti objavu kakve vijesti o karticama.
Posebna besmislica stalno je ponavljanje takvog “PR teksta” (tako ih nazivaju, iako oni to nisu). Kakav je efekt toga? Vidim li još jednom TV facu Meštra kako “ničim izazvan” u Jutarnjem priča o svojem dragom Blackberryju, doći će mi slabo. Da su napravili čitavu seriju sličnih tekstova s različitim facama, to bi bilo odlično. Da su Mešta objavili jednom, ajde dvaput, to bi bilo OK, ali ovako cijeli smisao “PR teksta” nestaje u sferama klasičnog oglašavanja, zapravo gubi svoj efekt.
Cijela priča o “PR tekstovima” mač je s dvije oštice. Osim što neopravdana upotreba te forme oglašavanja šteti oglašivaču (u smislu bacanja novaca kroz prozor), šteti i onome tko ih objavljuje. Jedna je to od stvari koja snažno ruši kredibilitet medija. Ipak, o kojem ja to kredibilitetu uopće govorim?
Borja je linkao na raspravu na forumu, gdje se korisnici ogorčeno obrušavaju na još goru formu oglašavanja - prikriveno oglašavanje. Još jednom, radi se o pitanju kredibiliteta kojeg se naši mediji olako odriču. Očekujemo li previše od novinara kada od njih tražimo nepristranost i objektivno izvještavanje o proizvodima, kada se čak ni urednici ne libe besramnog hvalisanja oglašivača?
Citat iz kanadskog Pravilnika oglašavanja:
2. DISGUISED ADVERTISING TECHNIQUES
No advertisement shall be presented in a format or style which conceals its commercial intent.
Iako sam na odlasku iz ove županije, razveselila me najava napretka kroz WiMax. U ovo sunčano jutro još me više razveselio, odnosno nasmijao članak iz Glasa Istre koji to najavljuje. Budući da sajt Glasa Istre nema arhivu, tekst citiram u cjelosti:
WiMax stiže i u Istru
PULA - Hrvatska agencija za telekomunikacije u srpnju je raspisala natječaj za dodjelu koncesija za uporabu radijskih frekvencija na kojima će se obavljati telekomunikacijske usluge u nepokretnoj mreži na području Istarske županije. Na natječaj, na kojem se dodjeljuju četiri koncesije, odazvalo se pet tvrtki sa svojim ponudama i to Portus d.o.o., Optima Telekom d.o.o., Wimax Telecom d.o.o., Odašiljači i veze d.o.o. te Hrvatske telekomunikacije d.d. Nakon jednomjesečnog razmatranja pristiglih ponuda vijeće agencije na jučerašnjoj je sjednici donijelo odluku i dodijelilo koncesije trgovačkim društvima Optima Telekom d.o.o., Odašiljači i veze d.o.o., Wimax Telecom d.o.o. i Portus d.o.o. Te će tvrtke biti ovlaštene da u našoj županiji pružaju javne govorne i podatkovne usluge putem novog bežičnog pristupa.
Naime, nakon ISDN-a i ADSL-a uvodi se nova mreža pod nazivom WiMax, kojom se svi podaci prenose širokopojasnim radijskim frekvencijama putem zraka, što omogućuje puno brži prijenos podataka putem interneta i bolju internetsku telefoniju. Mreža WiMax ima brzinu prijenosa podataka koja prelazi 70 Mbit/s, a domet do 30 kilometara, pa njezina brzina prijenosa i domet omogućuju internet providerima pružanje »brandboard« usluga (brzi pristup internetu) na područjima kojima zbog udaljenosti ili drugih razloga nije dostupna neka druga »brandboard« usluga. Podsjetimo, takva je usluga prvenstveno namijenjena i potrebna poslovnim korisnicima za puno brži prijenos podataka, dok privatni korisnici neće profitirati od novih mreža, barem za sada, već će se morati zadovoljiti postojećim uslugama.
Kako neslužbeno saznajemo, svaka će tvrtka za županijsku koncesiju plaćati oko sto tisuća kuna godišnje. Uz to, još ne postoji masovna proizvodnja WiMax terminalne opreme (modema i slično) s obzirom na to da je riječ o novoj tehnologiji koja ni u svijetu još nije dovoljno raširena, za razliku od drugih vrsta pristupa, pa će cijene u početku biti sigurno prevelike za mnoge poslovne korisnike. Korisnicima interneta ostaje jedino nada da će internet provideri morati spuštati cijene te da će pojava te mreže, koja je konkurencija T-Comovu ADSL-u, utjecati na opće smanjenje cijena usluga pristupa internetu u Hrvatskoj.
P. S.
Poput Zombixa i mene je zaintrigirala “fantastična” Vipova ponuda jedinstvene cijene razgovora po cijeni od 10 lipa. Poput Zombixa i ja sam nanjušio klasičnu muljažu. Pogledajte njegov post, pa će vam sve biti jasno. Nije tu bitno to što se u čonačnici radi o prilično povoljnoj ponudi, stvar je u tome što ona ne odgovara onome što se govori naglas.
Pitanje koje je postavljeno u komentarima jest: radi li se tu o muljaži, lažima ili “iskrivljivanju istine”. Ako mene pitate, sve je to ista stvar jer čim ja kao potrošač shvatim da slogan govori jedno, a “fine print” drugo, osjećam se prevarnim, osjećam da me se navlači na tanak led. Semantika tu nije bitna.
Praksa je to koje se oglašivači samo od sebe neće lako odreći. Praksa je to koju bi trebali suzbijati određeni profesionali ili institucionalni autoriteti. Naravno, kod nas takvo što zapravo i ne postoji. Ipak, još važnija od one institucionalne, regulativa je koju provode sami konzumenti. Prevelika očekivanja uvijek će rezultirati još većim razočarenjem.
Ovaj vikend uspio sam skoknuti do Mrežnice, točnije Zvečaja, gdje običavam provoditi svoje slobodne dane. Kako je rijeka nabujala i bila mrzla, malo smo zujali po okolici, čak do Slunja, odnosno Rastoka. Putovanje lokalnim cestama tog kraja može se nazvati adventure turizmom, pogotovo ako se poželite olakšati iza kakvog grma, budući da veći dio puta još uvijek nije razminiran, pa tako ni gornji tok rijeke Mrežnice. Time je propala ideja o traženju izvora.
Zato smo nadomak Bosiljeva pronašli predivan, nažalost zapušten dvorac. Na licu mjesta nisam doznao ništa o dvorcu, ali mi je Google pomogao. Siniša Bežanec tu nešto pokušava, ali mu ne polazi za rukom. Dvorac danas izgleda još zapuštenije.
Pravo otkriće bila je rijeka Dobra, odnosno mjesto Lipa, za koje pojma nisam imao da se nalazi tek tri kilometra od Zvečaja na Mrežnici. Dakle, od sada godišnji provodim na najmanje dvije rijeke.
Ne znam treba li spominjati Rastoke, pravo blago na ušću Slunjčice u Koranu. Imanje obitelji Holjevac raj je na zemlji. Ipak, čude me njihovi susjedi koji će ponuditi noćenje u mlinu za 80 kuna (!?), oriđiđi brašno iz mlina u najlonskoj vrećici za 10 kuna po kili (?!). Da su Rastoke u Istri, noćenje bi se plaćalo 150 ojra, a brašno bi se prodavalo u jutenim vrećicama s glinenim pečatom za 75 kuna 100 grama. Takav jedinstveni doživljaj treba platiti!
Uskoro se vraćam u daljnje istraživanje, i potragu…
PBZ, meni najdraža banka 
, odnedavna je ponudila mogućnost custom dizajna Visa kreditnih kartica. Na tu sam opciju prije godinu dana nagovarao jednog svog klijenta kojemu sam osmislio klub kupaca (radi se o trgovini), ali nisu bili baš ZA. Eto, vidiš. Osim predložaka dizajna, PBZ nudi i mogućnost uploada custom dizajna, fotografije i biločega.
« Previous Page — Next Page »