m.servis | piše Aljoša Japundžić

U trenutačno aktivnoj anketi ovdje na marketingservisu pozvao sam vas da mi pomognete u odabiru tema na koje ću se u svojem pisanju ubuduće više koncentrirati. Ova nekolicina do sadašnjih glasača preferira kategorije “marketing i oglašavanje” i “blogovi i blogosfera”. Htjeli vi to ili ne (ili vas baš briga), o marketingu i oglašavanju na ovom će se blogu sve manje govoriti, jer takav mi je trenutačno (poslovni) horoskop. U svojem radu, pa tako i pisanju, u budućnosti ću se više posvetiti medijskom sadržaju i medijskim projektima, a blogovi i blogosfera pritom će biti glavna poslovna i autorska odrednica.

U tom duhu, a i u duhu kraja godine, kada bi trebalo početi podvlačiti crte i izvlačiti zaključke, želim ovjekovječiti neka svoja razmišljanja o domaćoj blogosferi, pokušati dati smislenu analizu po stavkama, te ponešto i predviditi. Pa krenimo: Read more »

Oleg Maštruko ne propušta još jednom naglasiti svoj prezir prema blogovima. Po njemu “blogovi kao buzzword (uz forume i usenet op.a.) koji zadnjih godina omogućuju svakom nepismenom jadniku i svakoj frustriranoj tinejdžerici pravo na kakav-takav javni nastup. Zna se da sam, površno rečeno, neprijatelj blogova, mada bi preciznije bilo kazati da se smijem njihovoj uzaludnosti, promašenosti, nezanimljivosti, a u velikom broju slučajeva i nepismenosti i big brotherovskoj gluposti.” Ovakva retorika zaista puno govori o autoru. Tko li je kolegi Maštruku toliko stao na žulj da više nikome ne može oprostiti slobodno prozborenu (napisanu) riječ? Nek se javi - plaćam večeru.

Maštruko, a i mnogi drugi, trebali bi shvatiti da velika većina blogera nema ambicije biti spisateljima, novinarima, ili bilo kakvim profesionalnim tekstoklepcima. Ipak, to ne znači da bi ima zakonom trebalo zabraniti da se izražavaju na mjestima koja su im dostupna. Ne znam kakve su Maštrukove vokalne sposobnosti, ali ako i ne zvuči poput Miljenka Kokota to ne znači da bi mu trebalo zabraniti javno govoriti ili služiti se telefonom. Isto tako, ako netko ne izgleda poput manekena, ne znači da bi mu trebalo zabraniti da se pojavljuje na ulici. Nekima, eto, i fotografiju objavljuju u tiskovinama bez obzira na posljedice.

Blogeri ne pišu za novac, blogeri ne pišu za slavu - blogeri pišu jednostavno zato što im se piše. Ako će ih netko pritom čitati - tim bolje ili gore za njih same, i blogere i čitatelje. Blogeri nisu dužni biti pismeni, jednako kao što netko nije dužan biti lijep - a onaj koji ga čita/gleda, čini to na vlastitu odgovornost, ponovno, zato što to želi, bez obzira na motive. Čudi me i ljuti taj svepristutni elitizam dvojbenog smisla i svrhe. Tko ne izleda poput supermodela, nema što tražiti na TV-u; tko ne piše poput profesionalca, nema što reći; tko ne trči poput profesionalnog sportaša, bolje da leži… Pa zato imamo TV voditelje koji ne znaju složiti smislenu najavu, ali lijepo izgledaju; sportaše koji nemaju sportskog duha, ali igraju za novce; novinare koji nemaju što za reći, ali…

Blogerima se puno toga može zamjeriti, neki zaista nemaju što za reći, neki su zaista nepismeni, nečije postove ne bi ni pas s maslom pojeo. Ipak, ono za što im se mora odati priznanje jest njihova volja i želja da ono što misle i kažu (pišu). Tu se uvelike razlikuju od profesionalaca koji često neće reći ono što misle, često neće misliti ono što će napisati, a nerijetko pišu bez da misle.

Radeći na blogariatu vrlo dobro sam upoznao 200-tinjak blogova, letimično čak i više, a stotinjak ih je trenutačno u agregaciji blogariata. Svaki dan pročitam barem 75 posto objavljenih postova. Neke čitam rado, neke jedva pročitam, neke preskačem. Ipak, bez obzira na to sviđali mi se oni ili ne, imaju nekakvu kvalitetu. Dakle, to je stotinjak blogera koji nekom valjaju, ljudi ih čitaju, prate ih zbog njih samih, dakako ima ih i više. Imali toliko (ikoliko) novinara zbog kojih ste spremni kupiti novine?
U svakom slučaju, novinarima želim da na blogove prestanu gledati kao na nešto što ih ugrožava, a kolegi Maštruku želim da što prije počne voditi vlastiti blog.

Imati blog, biti bloger, koristiti taj pojam, danas je na domaćoj medijskoj sceni postalo dovoljno fancy, pa se “blog” trpa svuda i sve i svašta se naziva blogom. Ta mi se ta situacija sviđa puno više od one donedavne u kojoj su svi na spomen bloga nezainteresirao (neinformirano) odmahivali rukom, a na moje se bavljenje blogovima gledalo kao na mlaćanje prazne slame. Ipak, to što mi se popularizacija pojma blog sviđa, to ne znači da nemam primjedbi na to što se sve po tim pojmom podrazumijeva.

Kao što se dade naslutiti iz naslova, u konkretnom slučaju radi se o “blogu” Banka magazine-a (čemu ovo “e”?). Na sajtu navedenog magazina pišu tri “blogera” - zašto blogera po navodnicima? Eto zato jer se po mojem skromnom mišljenju tu ne radi o blogerima nego o klasičnim kolumnistima. Razlika je jedino u tome što se potonji, eto, nazivaju blogerima jer je to najednom postalo puno popularnijim pojmom od pojma kolumnist. Ono što ove zapise donekle razlikuje od klasičnih kolumni, jest mogućnost komentiranja, ali budimo iskreni, gotovo da više i nema onlajn medija koji imalo drži do sebe, a da nema tu osnovnu mogućnost komunikacije s čitateljima.

Na stranicama Banka magazina svoje “blogove” vode trojica autora: Zoran Šprajc, Mammon & Momus i Zorislav A. Petrović. Uz svo dužno poštovanje autorima, čije tekstove čitam sa zanimanjem, ovo nema puno veze s blogovima, iako Šprajc donekle poštuje formu bloga kroz neposredno obraćanje čitateljima i dozu osobnoga koju unosi u svoje tekstove. Ipak, Šparajc me razočarao u zadnjem postu (naglašavam riječ “postu), kada je napisao “Na jednom od prethodnih blogova, „Dobre vijesti – ništa se ne događa“, upravo sam se žalio na nedostatak vijesti koje bi mogle uskomešati ustajalu” Eto, autor bloga trebao bi znati da ne piše “blogove” nego postove.

S druge strane, uredništvo Banka magazina trebalo bi znati kako se blog ne može naručiti. Blog je ono što se dešava samo od sebe, zato što autor to želi, te kada i kako on to želi. Sve drugo prestaje biti blogom. Ono što bi se zaista moglo nazvati blogom Banka magazina, bili bi blogovi članova redakcije i uredništva, nešto kao što čini glavna urednica Businessa Đurđica Klancir koja nam putem svojeg bloga daje uvid u rad redakcije i stvaranje magazina, usput komentirajući svakodnevna zbivanja. Iako Business.hr ima i gostujuće autore čiji se zapisi formom nimalo ne razlikuju od bloga urednice, oni Ratka Boškovića neće nazvati svojim blogerom.

Dakle, kako bi onlajn mediji trebali integrirati blogove u svoj sadržaj? Trebali bi se zapitati: “Zašto izmišljamo toplu vodu?” Blogovi već postoje, pa bi se onlajn mediji trebali oslanjati na već postojeće blogere, kao što se to već radi u bijelom svijetu. Meni se čini vrlo nelogičnim da se za pisanje bloga angažira profesionalnog novinara - nit’ su novinari blogeri, niti su blogeri novinari - dvije su to zasebne kategorije autora koji ipak mogu koegzistirati, čak i u jednom mediju.

Očito, bez obzira na popularnost bloga, proći će vremena dok se prašina ne slegne, i dok se pojam blog ne definira u okvirima domaće medijske scene.

Došao je i taj dan - hrvatska je blogosfera ukoričena! Boris Ličina Borja, analitičar i kroničar domaće blog scene, objedinio je svoje tekstove objavljene na borja.org u prvu knjigu o domaćoj blogosferi.

Ja ću knjigu obavezno nabaviti, jer čujem da me Borja unutra ogovara, a ako ste bloger i vi ćete učiniti isto. Ako niste bloger, požurite nabaviti knjigu jer vam je ovo jedinstvena prilika da bolje upoznate domaću blog scenu. Knjigu Blogosfera & Sve ostalo očekujem za koji dan, pa vam obećajem osvrt.

Objavljeno je istraživanje Snaga blogova u Europi - The power of Blogs in Europe (prezentacija u pdfu), tvrtke za istraživanje tržišta Ipsos (via Blogowski) koje je obuhvatilo internetske navike i odnos prema blogovima 5.000 stanovnika EU (ispitanici su osobe starije od 15 godina iz Velike Britanije, Francuske, Njemačke, Italije i Španjolske).

Kako stvari stoje, blogovi sve više utječu na svakodnevnicu Europljana, čak 61 posto ih je čulo za blogove, a 17 posto ih čita, dok 3 posto ispitanika vodi vlastiti blog, ili na njima sudjeluju kroz komentare ili na neki drugi način. Već je dobro poznato kako su najaktivniji europski blogeri Francuzi, tamo čak sedam posto ispitanika vodi blog, a goto 30 posto ih čita blogove. U prosjeku, blogove najviše čitaju muškarci stari između 25 i 34 godine.
U prosjeku 24 posto ispitanika vjeruje blogovima, a kada se to njihovo povjere usporedi s ostalim izvorima informacija o proizvodima, blogovi zauzimaju treće mjesto iza tekstova i recenzija na poznatim sajtovima i tekstova u novinama. Kad je povjerenje u pitanju, blogeri šiju službene sajtove tvrtki, TV reklame, direktne mejlove i službene (institucionalne) izvore. Mišljenju blogera najviše vjeruju Talijani. Ujedno, oni ispitanici koji vjeruju u blogerski savjet, najviše troše onlajn.

Autori istraživanja upozoravaju tvrtke koje zanemaruju utjecaj blogera - 34 posto ispitanika nije kupilko određeni proizvod jer su pročitali nečije negativno osobno iskustvo na internetu (to je 40 milijuna izgubljenih kupaca!), a 52 posto ih smatra kako bi kupili neki proizvod ukoliko o njemu na webu vlada dobro mišljenje (to je 60 milijuna potencijalnih kupaca).