Postovi iz kategorije "mediji"

Arhitektura domaćih news portala

Kada planirate nekakav web projekt, jedna od prvih stvari s kojom ćete se uhvatiti u koštac jest “prostorno planiranje”, odnosno informacijska arhitektura sučelja putem kojega se predstavlja sadržaj sajta. Vaš će projekt morati biti prilagođen potrebama posjetitelja, a sadržaj organiziran na način kojime će u što manje vremena prezentirati svoju svrhu, svoj glavni sadržaj, i omogućiti posjetitelju da u ugodi preglednog i svrsishodnog sučelja uživa u vašoj usluzi.
Onima koje tema više zanima, predlažem da teoretsko i praktično znanje potraže kod Marka, a ja ću kroz nekolicinu primjera, bez puno komentara, sagledati domaću scenu news portala i prepustiti vam da sami ocjenite koliko su njhovi arhitekti bili uspješni.
Dakle, na ovim niže sličicama (koje možete uvećati ako na njih kliknete) nalaze se naslovnice nekolicine news portala, s time da je sav sadržaj koji se ne odnosi na vijesti prekriven, a ostavljen je samo koristan, news sadržaj i tražilica. Također, uzeo sam u obzir samo onaj dio naslovnice koji mi je vidljiv kada se stranica učita, dakle, bez skrolanja. Zgodno je i usporediti koliki je postotak vidljivog sadržaja orijentiran na vijesti, a koliko na oglase, promociju vlastitih servisa…

1. Večernji list:

večernji list
Da vidimo: na naslovnici večernjeg ravno 7 vijesti (od toga četiri povezane) a ono gore što se šeta po ekranu ne brojim, jer zaista, tko to čita?!

2. Jutarnji.hr:
jutarnji.hr
Na naslovnici jutarnjeg pet vijesti (od čega tri povezane). Ponovno, ono desno što mi se šetka po ekranu…

3. net.hr:
net.hr
Evo, pobjednik u domaćoj kategoriji, net.hr koji na naslovnici broji dvadesetak svježih vijesti!

4. index.hr:
index.hr
Tu je negdje i index, ali i njima minus na račun šetajućih naslova.

5. monitor.hr:
monitor.hr
Evo ga monitor, svevremenski koncept! Dakle, samo su tri vijesti na naslovnici, ali tu su čak dvije tražilice! Čemu?

Čisto usporedbe radi, evo i dva strana news sajta koje neću komentirati, niti im prebrojavati vijesti na naslovnici.

1. NYTimes
nytimes

2. Washingtonpost
washingtonpost

TIME onlajn postaje news odredište

time.jpg
Tek što sam objavio vijest o pokretanju projekta Daylife, do mene je došao glas o redizajnu sajta TIME magazinea. Ono što na prvi pogled upada u oči jest očiti news format sajta. Redizajnom TIME postaje dnevno news odredište.

Naravno, ima dosta funkcionalnosti i Web2.0 štiha, ali je doziran u skladu s imageom magazina, i ogleda se u stvarima koje su korisne, dok je šminka zanemarena. Snažno su pozicionirani postovi s blogova, ali nažalost, samo prema blogovima članova redakcije, ja nisam primijetio niti jedan vanjski.
time-blogs.jpg

Jako se promovira i TIME Ag [The Aggregator], ali tu se zapravo ne radi o neposredno agregiranom sadržaju, nego o kratkom pregledu postova na lokalnim blogovima (ponovno).

Gledam ova dva zadnja projekta, koje u globalnim razmjerima možemo smatrati čak i zakašnjelim, a onda bacim pogled na domaće news sajtove. Trebam li što reći? Probudite se, pobogu!

Daylife - vijesti na nov način

Danas je u javni rad pušten Daylife, web projekt na kojemu je radio i jedan od najvećih autoriteta na području medija Jeff Jarvis. Na svojem blogu često je govorio o budućnosti medija, a ovo je prilika da se iz prve ruke uvjerimo je li zaista takav frajer. Na prvi pogled, ako ništa drugo, Daylife na zaista nov način predstavlja agregirani news sadržaj, koji se nadograđuje kroz dodatan sadržaj u sajdbaru.

daylife.jpg

Projekt je blagoslovljen s nekoliko milijuna dolara (detalji o investitorima kojih ima dvanaestak, kao i o ukupnoj investiciji nisu još objavljeni), a glavni je investitor The New York Times.

I u ovom projektu cilj je agregirani sadržaj posložiti na način koji ća najviše odgovarati posjetitelju i lakoj konzumaciji sadržaja. Ovaj sajt to uspijeva, na vrlo jednostavan način. Sav sadržaj međusobno je povezan, agregirani i lokalni, a uz glavni izvor navedeni su i svi izvori koji prenose istu ili vrlo sličnu vijest. Uz izvore iz onlajn news medija, donose se i linkovi na postove odabranih blogera.

Eh sad, nikad ne bih vjerovao Marku Bijeliću da njegov nedovršeni Momenat, kad ga napokon zgotovi, nije inspiriran Daylifeom, da mi prije nekog vremena nije pokazao kako bi to trebalo izgledati. Nažalost, oni su zapali u muke po programeru i Momenat nije dovršen, pa primat preuzima ovaj multimilijunski projekt. Šteta.

Blogeri nisu novinari!

Otkako je blog, odnosno njegovo korištenje u svrhu izražavanja, ušao u fazu iznimne popularnosti često se brkaju pojmovi pa se bloganje izjednačava s novinarstvom, stavljaju se jedno nasuprot drugog, uspoređuju, pa se procjenjuje koje je bolje i zašto. Na tim tezama nastali su brojni blogerski tekstovi, a povremeno se i novinari, posve bezrazložno, obračunavaju s blogerima. Zadnji takav primjer na globalnoj sceni, tekst je u Wall Street Journalu nazvan The Blog Mob - “Written by fools to be read by imbeciles.”

The blogs are not as significant as their self-endeared curators would like to think. Journalism requires journalists, who are at least fitfully confronting the digital age. The bloggers, for their part, produce minimal reportage. Instead, they ride along with the MSM like remora fish on the bellies of sharks, picking at the scraps.

Ovo je, u neku ruku, glavna teza članka kojeg je napisao Joseph Rago, gdje je u pravu samo u jednoj stvari - “Novinarstvo potrebuje novinare”. Novinarstvo zaista nije ugroženo pojavom bloga, novinarstvo se jednostavno nalazi pred novim izazovima na koje će morati znati odgovoriti, a to, iskreno, s pojavom bloga nema gotovo nikakve veze. Novinarstvo se nalazi u transformaciji zato što se iz korijena mijenja način na koji stvaramo i konzumiramo vijesti. Novinari će morati znati kako će iskoristiti sve one blagodati koje im pruža digitalna revolucija i doba informacije. Novinari će
morati
shvatiti da
im popularizacija weba
u svrhu
informiranja nije prijetnja,
nego velika prednost. Prednost
koju su blogeri znali iskoristiti.
Novinari će morati shvatiti da im popularizacija weba u svrhu informiranja nije prijetnja, nego velika prednost. Prednost koju su blogeri znali iskoristiti.

Trebao bih pročeprkati po arhivu i izbrojati koliko sam puta naglasio da ne treba gajiti iluzije i da treba biti realan u procjeni značaja bloga. Blogeri posebice bi trebali biti svjesni svoje uloge u društvu i u distribuciji mišljenja i informacija. Prije svega, ne bi trebali misliti da su novinari. Osobno, ne poznajem blogera, niti sam stekao dojam da netko sebe smatra boljim ili jednakim novinarima. Gotovo cijelo sam desetljeće u svijetu novinarstva, bio novinar ili urednik, pa dobro znam razlikovati sebe blogera i sebe novinara.

Blogeri, dakle, neće zamijeniti novinare. Blogeri i “građani reporteri” jednostavno su nove kategorije autora koje nastaju kao posljedica razvoja weba i informacijske revolucije koje smo dijelom. To što će ta nova vrsta, povremeno, odraditi neki novinarski posao, ne treba s druge strane shvaćati kao prijetnju, nego iz takvih situacija treba ponešto i naučiti. Novinari na primjeru blogera zaista mogu naučiti kako se što prije i bolje prilagoditi novom dobu i kako se što uspješnije uhvatiti u koštac s tranzicijom posla koje obavljaju. Isto tako, blogeri bi trebali učiti od novinara, barem oni koji svojim radom žele zaista činiti korisnu stvar.

The larger problem with blogs, it seems to me, is quality. Most of them are pretty awful. Many, even some with large followings, are downright appalling.

Ovo je teza s kojom će se složiti i dobar broj blogera. Istina je, velik broj - OK bit ću realan - velika većina blogova zaista je loša!Istina je, velik broj - OK bit ću realan - velika većina blogova zaista je loša! Zatim postoje oni koju su zanimljivi samo njihovim autorima i krugu poznanika. Postoje i oni blogeri koji možda ne posjeduju sve kvalitete koje bi ih činile vrhunskim autorima, ali dijele interese s određenim segmentom društva koji onda čine njihovu publiku.

Nije blog alat namijenjen isključivo objavi vrhunskih literalnih djela, niti je on povlastica pismenih i onih koji zaista daju relevantne informacije. Poput olovke, blog je alatka, a internet je u ovom slučaju sredstvo distribucije kao što je to komad papira. To što svi koristimo isti alat, ne znači da smo jednaki. Neki će olovku i papir koristiti kako bi napisali prijeteću poruku susjedu čiji im pas sere u dvorište, neki će napisati pismo puno ljubavi, a neki će te alate koristiti kako bi informirali javnost i promijenili svijet. U iste svrhe, s jednako različitim namjerama, netko će sjesti pred računalo i otvoriti svoj blog editor.

comic

Maštruko strikes again i promašuje

Oleg Maštruko ne propušta još jednom naglasiti svoj prezir prema blogovima. Po njemu “blogovi kao buzzword (uz forume i usenet op.a.) koji zadnjih godina omogućuju svakom nepismenom jadniku i svakoj frustriranoj tinejdžerici pravo na kakav-takav javni nastup. Zna se da sam, površno rečeno, neprijatelj blogova, mada bi preciznije bilo kazati da se smijem njihovoj uzaludnosti, promašenosti, nezanimljivosti, a u velikom broju slučajeva i nepismenosti i big brotherovskoj gluposti.” Ovakva retorika zaista puno govori o autoru. Tko li je kolegi Maštruku toliko stao na žulj da više nikome ne može oprostiti slobodno prozborenu (napisanu) riječ? Nek se javi - plaćam večeru.

Maštruko, a i mnogi drugi, trebali bi shvatiti da velika većina blogera nema ambicije biti spisateljima, novinarima, ili bilo kakvim profesionalnim tekstoklepcima. Ipak, to ne znači da bi ima zakonom trebalo zabraniti da se izražavaju na mjestima koja su im dostupna. Ne znam kakve su Maštrukove vokalne sposobnosti, ali ako i ne zvuči poput Miljenka Kokota to ne znači da bi mu trebalo zabraniti javno govoriti ili služiti se telefonom. Isto tako, ako netko ne izgleda poput manekena, ne znači da bi mu trebalo zabraniti da se pojavljuje na ulici. Nekima, eto, i fotografiju objavljuju u tiskovinama bez obzira na posljedice.

Blogeri ne pišu za novac, blogeri ne pišu za slavu - blogeri pišu jednostavno zato što im se piše. Ako će ih netko pritom čitati - tim bolje ili gore za njih same, i blogere i čitatelje. Blogeri nisu dužni biti pismeni, jednako kao što netko nije dužan biti lijep - a onaj koji ga čita/gleda, čini to na vlastitu odgovornost, ponovno, zato što to želi, bez obzira na motive. Čudi me i ljuti taj svepristutni elitizam dvojbenog smisla i svrhe. Tko ne izleda poput supermodela, nema što tražiti na TV-u; tko ne piše poput profesionalca, nema što reći; tko ne trči poput profesionalnog sportaša, bolje da leži… Pa zato imamo TV voditelje koji ne znaju složiti smislenu najavu, ali lijepo izgledaju; sportaše koji nemaju sportskog duha, ali igraju za novce; novinare koji nemaju što za reći, ali…

Blogerima se puno toga može zamjeriti, neki zaista nemaju što za reći, neki su zaista nepismeni, nečije postove ne bi ni pas s maslom pojeo. Ipak, ono za što im se mora odati priznanje jest njihova volja i želja da ono što misle i kažu (pišu). Tu se uvelike razlikuju od profesionalaca koji često neće reći ono što misle, često neće misliti ono što će napisati, a nerijetko pišu bez da misle.

Radeći na blogariatu vrlo dobro sam upoznao 200-tinjak blogova, letimično čak i više, a stotinjak ih je trenutačno u agregaciji blogariata. Svaki dan pročitam barem 75 posto objavljenih postova. Neke čitam rado, neke jedva pročitam, neke preskačem. Ipak, bez obzira na to sviđali mi se oni ili ne, imaju nekakvu kvalitetu. Dakle, to je stotinjak blogera koji nekom valjaju, ljudi ih čitaju, prate ih zbog njih samih, dakako ima ih i više. Imali toliko (ikoliko) novinara zbog kojih ste spremni kupiti novine?
U svakom slučaju, novinarima želim da na blogove prestanu gledati kao na nešto što ih ugrožava, a kolegi Maštruku želim da što prije počne voditi vlastiti blog.

« PrethodnaSljedeća »

Marketingservis magazin

Najčitaniji postovi:

Iz arhiva

Najcešce komentirani postovi

Zadnje komentirano

Add to Technorati Favorites