m.servis | piše Aljoša Japundžić

Moram priznati, izrazito sam neorganiziran i zbog toga često patim. Kada si takav, “obavljati posao” vrlo je teško. Kažem “obavljati posao” jer to razlikujem od raditi. U ovo prvo ulazi puno više stvari i disciplina. Kombinirati poslovno i privatno nije teško - to je nemoguće.

Budući da sam obiteljski čovjek, imam ženu, klinca i sve što ide s tim, a trudim se imati i nekakav društveni život iako mi to u zadnje vrijeme ne uspjeva, nedavno sam odlučio da ću si uvesti radno vijeme, te da ću od poslovnih obaveza osloboditi nedjelju, a po mogućnosti i veći dio subote. Za one koji su negdje zaposleni to je često sasvim normalna situacija, ali kada vodite svoj posao često ga poistovjećujete s vlastitim životom. I onda žonglirate poput nekog nespretnog pajaca. Naravno da djelići života padaju na sve strane i međusobno se isprepliću. Žonglerska točka je koma!

I tako, jednog dana (nedavno) pada odluka: želim biti efikasniji u poslu, želim biti efikasniji u privatnom životu. Dakle, potrebna mi je organizacija, što u mom slučaju nije nimalo jednostavna odluka. Eh, trebao bih otprilike opisati što sve spada u moje radne obaveze. Dakle, vodim firmu Ideš komunikacije i trenutačno brinem i o administraciji, financijama, honorarima, troškovima, režijama… svakodnevno više sati uređujem i opremam tekstove koji izlaze na Idesh! Magazinu, ako stignem, poneki tekst i napišem. Neko vrijeme ode i na čistu kreativu i ponešto na koordinaciju (planiranje, kontanje), redakcijski rad. Ideš komunikacije radi i za klijente, pa i toga bude dosta u jednom radnom danu - treba servisirati klijenta, prosljeđivati zadatke, kontrolirati suradnike, dogovarati suradnju… Radimo i na novim projektima, pa i to spada u svakodnevnu šljaku. Trenutačno je jedan pri kraju, pa već pripremam i tekstove… a tu su još i neke povremene gaže, puno rada na unaprijeđenju Idesh! Magazina, CMS-a koji ga pogoni, pregovora o nekim novim poslovima i suradnjama… Uh!

Dakle, kako sam sam sebi pomogao? Pokušao sam si isprogramirati dan. Taj moj dan počinje, traje i završava držeći se nekih osnovnih načela:

Počinjem rano: Otkad mi se rodio sin, naučio sam se rano ustajati. Dok je bio manji, već negdje oko šest ujutro. Tada sam, iz dosade zapravo, započinjao svoj radni dan, a tada često ne bih niti otišao u ured koliko sam se ufurao u kućni rad.
Oke, sad je to već neka druga priča, ali tada sam naučio koliko je bitno početi rano. I danas se toga držim i na posao krećem što ranije, a jutarnju kavicu skraćujem i ostavljam si više vremena za kasniju kavicu.

Jutarnja organizacija - nakon kavice i novina, počinjam planirati dan. Dugo sam se trudio naviknuti se na neku aplikaciju koja bi mi pomogla u organizaciji obaveza, ali niti jedna mi ne odgovara. Moje potrebe su skromne, tijekom dana uglavnom nemam puno sastanaka, pa mi je relativno lako organizirati vrijeme.
Dakle, odustavši od suvremenih pomagala, držim se papira. U ponedjeljak uzmem list papira i podijelim ga na polja, odokativno i neuredno, ali korisno. Pogađate, svako polje je jedan dan. Na početku tjedna odredim prioritete i podijelim ih po danima. Kasnije, svaki dan određujem dnevne zadatke. Kako koji riješim, prekrižim ga. Na kraju dana, neodrađene rezultate prebacujem u sljedeći, a tijekom dana dodajem one koji “ulete”.

Padobranci - oni su najveća ugroza efikasnom danu. Znate koji su ti, oni koji tijekom dana uljeću: “daj mi ovo, riješi mi ono, ajde to ti je pet minuta i slični”. To nikad nije pet minuta, to nikad nije tek tako, i ako se date cimati, to se stalno dešava. Dakle, padobrance treba znati dočekati. Uglavnom, ovisno o hitnosti, valja im odmah dati do znanja da će morati malo pričekati. Onda im lijepo nađete mjesta na onom popisu, upiknete ih tamo i tu čekaju svoj red.

Mejlanje - zna oduzimati jako puno vremena. Ukoliko iste sekunde odgovarate na svaki mejl, ili ga samo pročitate bez odgovaranja, izgubit ćete nešto vremena, ali što je još gore, prekinut ćete ono što radite, izgubiti nit…
Zato sam ja isključio mail notifier i mejlove provjeravam u pauzi ili kad odlučim poslati neki. Tada eventualno odgovorim na neki hitni ili kratki mejl, a one koji traže nešto više vremene označim zvjezdicom i obradim kasnije, kada imam vremena. Osobni mejlovi uglavnom ostaju za kraj radnog dana.

Surfanje - jedno surfanje ujutro, ono blogariat, netwibes, statistike, mejlovi… tijekom radnog vremena eventualno ako me nešto baš zanima, i onda još jedno malo dulje pred odlazak kući. Treba obuzdati surfanje.
Dosuše, često odlazim provjeriti kakva je situacija na Idesh! Magazinu, ali to spada u posao :)

Radno vrijeme - treba ga strogo odrediti. Naravno, nećete ga se uvijek moći pridržavati, ali ukoliko, osim poslovnog, priželjkujete obiteljski i društveni uspjeh, ne smijete biti robom poslu. Ja se zaista trudim da negdje u 17:30 zgasim komp i odem kući.
Naravno, nakon što mali ode u krpe, što je oko osam, provedem još sat, sat i pol za računalom, uglavnom malo prosurfam, ali obavim barem jednu stvar vezano uz posao.

Rokovi - da bi ostvario neke od gore navedenih stvari, moram definirati rokove za svaki posao. Rokovi prije svega moraju biti realni, i određeni imajući na umu prosječno dnevno radno vrijeme i druge obaveze. Realan rok uvijek je bolji o ambicioznog. Ako realno procijenite svoje mogućnosti, posao će biti gotov na vrijeme i klijent će biti zadovoljan.
Naravno, često ima onih poslova koji trebaju biti gotovi jučer. Što tada? Najbolje je radni dan produljiti za sat, dva i ubaciti nedjelju, ali opet nikako ne valja raditi do kasno i oduzimati previše od sna i privatnog života. Pospani i depresivni nećete nikome biti od koristi.

Količina posla - Uvijek treba dobro promisliti koji posao uzeti, a koji odbiti. Na jedan dobar ide gomila loših poslova. Loši poslovi će vas umoriti i rastegnuti će se unedogled. Nećete ih dobro obaviti jer ste loše birali, pristali ste na nerealne uvjete, možda je klijent problematičan, možda tom poslu jednostavno niste dorasli… Bezbroj je razloga zašto neki posao postaje “loš posao”.
Prava je vještina već na početku identificirati poslove koji će vam zagorčati život i jednostavno ih odbiti ili prepustiti nekom drugom.

Ok, ovo je već predug post kojeg ću nastaviti drugom prilikom… kada mi raspored dozvoli ;)

U zadnjih nekoliko mjeseci nekoliko smo puta mijenjali plan, ali svakoj je varijanti zajednička karakteristika odlazak iz Pule i orijentacija na Zagreb. Svaka čast ovom gradu i svemu što sam tu doživio i napravio, ali vrijeme je da se krene dalje, a to “dalje”, kako god okreneš i “oš’ neš’”, uvijek je vezano uz Zagreb.

Zadnji i konačni plan jest: selimo se ravno u Zagreb! Prvenstveno me dovode profesionalni razlozi, a i moja mala obitelj veseli se životu u gradu koji svim pruža više mogućnosti.

Dakle, sutra odlazimo u Zagreb u potrazi za stanom. Traži se: dvosoban (cca. 60 - 70 četvornih metara), uređen stan (ne nužno potpuno opremljen), po mogućnosti u blizini vrtića i zelenih površina, potez Zavrtnica - Savica (ili nešto u blizini). Ako netko može pomoći - hvala!

Moje dvije
godine
s blogom,
dvije su godine
učenja i spoznaja.Moje dvije godine s blogom, dvije su godine učenja i spoznaja.

Nedavno me borja podsjetio na moje blogerske početke na blog.haeru, pa sam danas otišao na stari blog i shvatio da sam prije mjesec dana natukao dvije godine blogerskog staža! Nije puno, u nekim općim okvirima, ali meni je puno kada shvatim koliko je vremena već proteklo.

Blog mi je puno toga lijepoga dao. Prije svega, upoznao sam puno dobrih i zanimljivih ljudi, našao nove prijatelje, saznao puno novih stvari. Da budem skroz iskren, blog me je promijenio, a donekle mi je promijenio život, zaista. Pišući blog, osluškujući reakcije, ponajviše čitajući druge blogove, moj pogled na neke stvari zauvijek se promijenio. Moje dvije godine s blogom, dvije su godine učenja i spoznaja.Blog mi je pomogao i u poslovnom smislu. Omogućio mi je da neke svoje zamisli i ideje obznanim široj publici, pa čak i onoj stručnoj. Neke reakcije pomogle su mi, dale mi samopouzdanja. Koristeći ovaj medij, također, otvorile su mi se oči i mogućnosti za neke nove poslovne pothvate.

Život mi se upravo drastično mijenja (reći ću vam sve i o tome, drugom prilikom), a blog je jedan od faktora, jedna od glavnih staza na tom putu. Hvala svima koji prate ovaj blog.

U Imporatne
Galeriji
se uzaludno
vozikanje plaća.U Imporatne Galeriji se uzaludno vozikanje plaća. Bio sam jučer u Zagrebu. Kao po običaju, ne gubim vrijeme tražeći besplatan parking po gradu, nego odem u Importane Galeriju na Iblerovom trgu s namjerom da se parkiram u njihovu garažu. Semafor na ulazu u podzemnu garažu pokazuje kako ima slobodnih mjesta.

Uronim ja svojeg limenjaka u ždrijelo dotične podzemne garaže, pa prođem jedan krug, pa prođem drugi… od mjesta za parking niti p. U istom uzaludnom vozikanju garažom angažirano je još desetak naivaca koji su se pouzdali u zeleno svjetlo na ulazu, baš ono zeleno svijetlo uz veliki natpis “SLOBODNO”.

Da ne duljim priču, odustanem ja od potrage i krenem prema izlaznoj rampi. Našalim se nešto s čovjekom iza šaltera na račun svojeg uzaludnog vozikanja garažom, očekujući da će mi uzvratiti poslovičnim osmjehom i otvorenom rampom. Niš’ od toga - rampa ostaje zatvorena, a ja čujem samo “Tri kune, molim”. Možda me niste čuli, kažem, nisam našao mjesto. Svjedno morate platiti 3 kune, kaže čovjek u limenoj kutijici. Znam ja da ne piše on pravila, pa sam izvukao siću iz džepa, sjetio mu se gazde i otišao tražiti drugo mjesto.

Nego, jel’ to lopovluk ili što li je? Gdje god sam se parkiravao, uvijek je običaj da vozač ima petnaestak minuta “fore” odustati od konzumacije usluge i napustiti parkiralište. U Imporatne Galeriji nije tako. Tako se uzaludno vozikanje plaća, i to tri kune. Kao da sam ih na cesti našao!

Evo, još ću malo pisati o neuhvatljivom “da’ projektu” :) uz rizik da postanem dosadan. Borja je danas uputio na post o budućnosti blog mreža, koji me ispunio optimizmom.Da’ projekt je zapravo blog mreža koja nastaje u želji da se pronađe i izdvoji kvalitetan sadržaj domaćih blogova. Poput svih blog mreža u nastajanju, njegova je pažnja prvenstveno okrenuta prema blogerima, jer smatram da je to naša primarna publika. Vjerujem da većina vjernih čitatelja blogova, ujedno vodi vlastiti blog. Ujedno, vjerujem kako će blogeri čiji će blogovi činiti blog mrežu biti najbolji glasnogovornici blog mreže, barem u prvo vrijeme.

Ipak, nećemo zanemariti ulogu čitatelja, i kako sam već najavio bit će tu posla i opcija namijenjenih čitateljima. Uz navedene, odlučili smo se i za mogućnost komentiranja “izdvojenih postova”. O čemu se radi? Uz agregaciju najnovijih postova s odabranih blogova, svakodnevno ćemo izdvajati postove koji zaslužuju posebnu pažnju čitatelja. Ti će se postovi prikazivati lokalno, pa će ih se moći komentirati na mreži.

Imajući sve te opcije na umu, vidim da sam instinktivno, vođen vlastitim željama, pogodio što bi takva jedna mreža trebala pružiti čitatelju. Barem prema preporukama instamedia.org.

Za kraj, ostaje mi da pohvalim pružatelja hosting usluga plus.hr. I inače sam zadovoljan njihovim uslugama, ali danas su me zaista impresionirali kada su u samo 20 minuta, ne samo odgovorili na ticket, nego i omogućili tražene dodatne module na hosting paketu. To je servis!