m.servis | piše Aljoša Japundžić

Ovaj vikend uspio sam skoknuti do Mrežnice, točnije Zvečaja, gdje običavam provoditi svoje slobodne dane. Kako je rijeka nabujala i bila mrzla, malo smo zujali po okolici, čak do Slunja, odnosno Rastoka. Putovanje lokalnim cestama tog kraja može se nazvati adventure turizmom, pogotovo ako se poželite olakšati iza kakvog grma, budući da veći dio puta još uvijek nije razminiran, pa tako ni gornji tok rijeke Mrežnice. Time je propala ideja o traženju izvora.
Zato smo nadomak Bosiljeva pronašli predivan, nažalost zapušten dvorac. Na licu mjesta nisam doznao ništa o dvorcu, ali mi je Google pomogao. Siniša Bežanec tu nešto pokušava, ali mu ne polazi za rukom. Dvorac danas izgleda još zapuštenije.

Pravo otkriće bila je rijeka Dobra, odnosno mjesto Lipa, za koje pojma nisam imao da se nalazi tek tri kilometra od Zvečaja na Mrežnici. Dakle, od sada godišnji provodim na najmanje dvije rijeke.

Ne znam treba li spominjati Rastoke, pravo blago na ušću Slunjčice u Koranu. Imanje obitelji Holjevac raj je na zemlji. Ipak, čude me njihovi susjedi koji će ponuditi noćenje u mlinu za 80 kuna (!?), oriđiđi brašno iz mlina u najlonskoj vrećici za 10 kuna po kili (?!). Da su Rastoke u Istri, noćenje bi se plaćalo 150 ojra, a brašno bi se prodavalo u jutenim vrećicama s glinenim pečatom za 75 kuna 100 grama. Takav jedinstveni doživljaj treba platiti!

Uskoro se vraćam u daljnje istraživanje, i potragu…

# 9rules - po meni, koncepcijski najbolja i zasigurno najkvalitetnija blog mreža, odnedavno uživa novi izgled. Jednostavnije, preglednije, s puno manje sadržaja - baš kako bi naslovnica jedne blog mreže (blog servisa?) i trebala izgledati.# Ja sam u zadnje vrijeme do grla u jednom novom, vlastitom projektu. Radi se o regionalnom web magazinu, prvom te vrste u ovoj (online)medijski siromašnoj županiji. Uz vijesti “iz minute u minutu” velik će naglasak biti na magazinskom i korisničkom sadržaju.
Tu će nastati i prvi regionalni blog servis (ne znam je li prvi, ali ja za drugi ne znam) na kojemu će u početku pisati blogeri “s pozivnicom” potpuno otvaranje ovisi o popularnosti i željama publike.
Nije to jedini projekt te vrste kojeg namjeravam skoro pokrenuti, imam još jedan, vrlo konkretan i potreban, ali on je obavijen velom tajni i znanje o njemu dijeli se od uha do uha, na “need to know” bazi.

+ Evo o čemu ja pričam! Forsiramo turizam na kakav nismo spremni, pa se događa i to da čitav otok ostane bez pitke vode. Više se i ne spominju gotovo svakodnevna izlijevanja fekalija, kronični nedostatak parkirališnih mjesta…

+ Nije li apsurdno da je jedina nacionalna televizija koja posluje s dobitkom upravo ona “nekomercijalna”? Čudno, ali istinito, jedino HTV uspijeva ponešto i zaraditi, prenosi Index tekst izvorno objavljen u tiskanom izdanju Poslovnog dnevnika. Nova TV predvodi ljestvicu gubitaša s čak 12,6 milijuna eura minusa (podaci su za 2005.), a prati je RTL s osam. Nova TV je ujedno i najslabije gledana domaća nacionalka, više se prati čak i drugi program HTV-a (što me ne čudi). CME grupacija nije nimalo zadovoljna hrvatskim managementom koji predvodi njihovu jedinu gubitašku TV postaju. Prvu zaradu očekuju tek 2009. godine - strpljen, spašen!

Ipak, upravo mi je NovaTV najsimpatičnija domaća televizija, usprkos nekim nimalo simpatičnim voditeljima dnevnika koje ovdje nećemo imenovati, i duljini samog dnevnika što je stvar koja mi manje smeta budući da ga ne pratim. Njihovi sitcomi (klinika, bumerang) puno su mi prihvatljiviji oblik domaće produkcije “dramskog programa” od onih kakve podržavaju HTV i RTL. Zapravo, RTL je broj jedan što se negledljivosti domaće produkcije tiče (srce nijee kameeen, BB, Mijenjam ženu…), a HTV čupaju odlične “ozbiljne” emisije usprkos snažnoj konkurenciji tipa “Ljubav u ofsjadu” i bitange(sic!) i nepodnošljive lajavice.

Za kraj “u revijalnom tonu” evo fotogalerija dvojice domaćih fotografa čije radove volim vidjeti: The Pljuc i Pastyr.

Mi klinci iz Pule filmski smo festival iščekivali s većim žarom nego li Dan dječje radosti i novu godinu zajedno. Prvo: tu je bio vartomet, drugo: bili smo budni do kasno u noć, noć za noć; treće: filmove smo “gledali” s “trave”…U to doba Pula je doslovce živjela festival, cijeli bi se grad probudio, čak su i neke trgovine radile do iza zadnje projekcije u Areni. Svakog Puležana uz festival vežu brojne uspomene. Danas, jedino ta publika spašava festival. Publika, ona koja ne odustaje od svojeg grada i festivala kakvog svi želimo, uporno dolazi na dozlaboga dosadna i konfuzna svečana otvaranja, gleda hrvatske filmove, plješće… stvara festival i svečanost tamo gdje ga zapravo već odavno nema.

Festival nam se prikrao, i evo, počinje za tri dana. Jedino što nas u Puli na to podsjeća jest katastrofalan plakat kojime se ove godine festival predstavlja. Prate ga jednako katastrofalne web stranice, gdje možete i vidjeti dotični plakat i vizualni identitet ovogodišnje Pule.

U gradu nema atmosfere kakvu festival može stvoriti, jednostavno, više ga se ne osjeća. Toplo se nadam da ove godine publika ovoj propaloj verziji Festivala neće pokloniti nezasluženu pažnju. Što se mene tiče, ja ću ga ponovno bojkotirati i nastaviti ću to činiti toliko dugo dok se na čelu festivala ne nađe netko tko će znati vratiti mu barem dio nekadašnjeg sjaja.

Komentari na post sa starog bloga:

1. Berislav Lopac Says:
   July 12th, 2006 at 10 e Mislim da je važno imati na umu kako je ona euforija koje se ti sjećaš bila posljedica političke odluke, ispiranja mozga i stvaranja atmosfere za koje su u starom sistemu bili zaduženi politički komesari — često u suštini vrlo talentirani marketinški stručnjaci. Sjetimo se atmosfere koja je okruživala štafetu mladosti, mitinge (upravo sam skužio da danas ova riječ znači nešto sasvim pedeseto od onog što je značila prije dvadesetak godina), Titovu vožnju Zagrebom, pa čak i Jadranske susrete.U ono vrijeme nije bilo ovakve industrije “entertainmenta” kakvu imamo danas; nije čak ni svatko imao TV (o kolorcima da i ne pričamo) i svaka “zabavna” manifestacija imala je posebnu težinu i čar, naročito djeci koja nisu bila svjesna što sve stoji iza toga — Jadranski susreti, Dubrovačke ljetne igre, Pulski filmski festival, Splitski glazbeni festival itd upravo su u to vrijeme imali svoj najveći procvat.

   I danas te manifestacije pokušavaju povratiti staru slavu, ali ne mogu konkurirati cjelonoćnom tulumu na Zrću, filmovima na DVD-u ili igricama na Playstationu. Čak i manifestacije koje još uvijek imaju veliku posjećenost i “štih” to mogu zahvaliti snobizmu i osjećaju elitizma, a ne vlastitoj stvarnoj vrijednosti — tu prije svega mislim na Motovun ili Dubrovačke igre (najvažnija vjest s otvorenja potonjih je da u prvoj predstavi nastupa premijerova kći; dajte, molim vas).

   Možda sam hejter, ali danas nema stvarnog ushita; ostala je komercijalizacija, i ono što su nekad radili politički komesari danas rade marketinški stručnjaci. Ono što mi se ne sviđa ni kod jednih ni kod drugih je da pritom svoju marketinšku agendu pokušavaju prodati kao “spontano događanje naroda”. Oni prijašnji su to uspijevali, jer nisu imali konkurencije; ovih današnjih pak ima toliko da su sve toliko izgazili da više ništa nije stvarno prepoznavanje.

   Nažalost, ponovo se potvrđuje dobro staro “zlatno pravilo znanosti i umjetnosti”: tko ima zlato, određuje pravila…

2. aljosa Says:
   July 12th, 2006 at 11 e U većini stvari se slažem, ali ono što ti prepoznaješ kao ono što danas nedostaje takvim manifestacijama (interes publike) je ono jedino što pulski festival ima, a ima zato jer lokalna publika to želi, a ne zato što zalužuje svojim programom, koncepcijom, marketingom ili bilo čime.Ostaje činjenica da je Pula važan, nacionalni festival, kakvoga bi svaka zemlja koja ima kakvu/takvu filmsku industriju trebala imati, zbog filma samog. Pa ako i nećemo imati deset filmskih festivala u godini dana, jedan bi uvijek trebali imati - onaj pulski.

   Dakle, radi se o festivalu koji:
   a) ima smisla
   b) ima podršku
   c) ima publiku
   d) ima stručnu “težinu”
   e) ima jedinstvenu lokaciju
   f) i još gomilu prednosti…

   A kada vidim kako se s takvim blagom i resursom (novcem) postupa i kako nesposoban management uspijeva, iz godine u godinu, raditi sve lošiji festival - poludim!

Vidim, česta je samoanaliza u kolega blogera, pa evo jedne moje - dugo sam to želio napraviti.

Statistika

Često zavirujem u statistiku svojeg bloga. Broj posjeta vrijedan mi je komparacijski podatak, ali najvažnije mi je TKO je došao, ŠTO je gledao i KOLIKO sadržaja je konzumirao. Već prepoznajem stalne posjetitelje, pa kako im neznam stvarni identitet dajem im nadimke. Puno je tu tvrtki, medijskih kuća, banaka, osiguravajućih društava… da su mi barem to klijenti, di bi bio!

Pratim što se najviše čita. Apsolutni prvak posjećenosti (svi podaci su za 2006. godinu) jest tekst o besplatnom oglašavanju, slijedi Komunikacija umjesto prodaje, tekst o besplatnim novinama i drugi.

Meni vrlo drag podatak koji se može iščitati iz statistike, jest koliko sadržaja je dotični posjetitelj konzumirao. Posebno mi godi kada netko provede sat vremena na blogu i temeljito ga iščita. Ne dešava se to često, svakih deset, petnaest dana, ali to mi je valika nagrada za rad.

Fora je gledati kakvi vas sve pojmovi koje upisujete u tražilice dovode do mene. Osim onih tematskih, najučestaliji offtopic pojmovi su “mačići”, “posvojenje”, “fićo”… Kod mene često završe i oni koji se pitaju “zašto biti poduzetnik”, mnogi traže barem jedan dobar razlog zašto biti poduzetnikom.

Broj posjeta? U zadnje vrijeme, bez obzira na rijetko postanje, prosjek je sedamdesetak posjetitelja (netto) na dan. Nakon svakog objavljenog posta, taj broj raste i uglavnom se kreće oko 120-130. Većinu posjetitelja čine oni koji se vraćaju, a blog uglavnom prate putem RSS čitača.

U ovoj godini javiše je posjeta stiglo s borjinog sajta, zatim s mojeg starog bloga, te s dvanula. Među istaknutijim “prosljeđivačima posjeta” su futuria, markething, siniša, mračni i cartmann. Najviše posjeta u jednom danu imao sam kada sam u tekstu o besplatnim novinama linkan s monitora i naslovnice blog.hr-a, ne sjećam se više točne brojke, ali bilo je to oko 300-400 posjeta.

Kako pišem

Neredovito - eto, priznam. U zadnje vrijeme jako neredovito, što zbog posla, što zbog problema vezanih uz posao, što zbog… toga što mi je već pun kufer svega i najradije odmaram mozak uz nekakav kreativan, neverbalan hobi.
Inače, tekstove piše brzo i brzopleto. Navika je to koju stekneš u dnvenom novinarstvu kada u danu treba obići tri/četiri presice i napisati barem toliko tekstova, iznazivati deset ljudi i otići na teren. Pišem iz daha, ravno u editor, ništa ne provjeravam, ne vraćam se natrag, svoje tekstove ne čitam barem godinu, dvije. Uglavnom pišem po pola sata, od kuće u 80% slučajeva.

Platforma

Naravno WordPress, najjednostavniji besplatni CMS alat koji postoji - nevjerojatno što se sve od njega može napraviti uz osnovno poznavanje HTMLa, CSSa i malo phpa. Ovaj zadnji redizajn je vlastoručni rad. Blog postoji od kraja 2005. godine.