m.servis | piše Aljoša Japundžić

Baš slušam ovu diskusiju o radu nedjeljom i pitam se: zašto se uopće govori o nedjelji kao o neradnom danu? Nije li bitno imati (barem) jedan neradan dan u tjednu, pa bila to nedjelja, četvrtak ili neki drugi. Forsiranje nedjelje kao dana odmora previše mi smrdi na uplic Crkve u državu. Uostalom, na Kontraplanu, gospođa iz sindikata i gospodin iz Crkve sjede zajedno i očito drže istu stranu.
Je li radnik ponižen (takvu sam konstataciju čuo) time što će u nedjelju doći na posao? Može li hrvatski radnik, a uglavnom je riječ o trgovcima, biti ponižen prilikom da ukuca još osam radnih sati na karticu i time si omogući da bude korak bliže dostojanstvenom životu?
Je li
radnik
ponižen (takvu
sam konstataciju čuo)
time što
će u nedjelju
doći na posao? Može
li hrvatski radnik, a uglavnom je riječ o trgovcima, biti ponižen prilikom da ukuca još osam radnih sati na karticu i time si omogući da bude korak bliže dostojanstvenom životu?Je li radnik ponižen (takvu sam konstataciju čuo) time što će u nedjelju doći na posao? Može li hrvatski radnik, a uglavnom je riječ o trgovcima, biti ponižen prilikom da ukuca još osam radnih sati na karticu i time si omogući da bude korak bliže dostojanstvenom životu? Drugi je problem to što se taj rad (uglavnom) ne plaća. To je problem ove države! To što je normalno da će radnik raditi ni za što, radit će samo zato da sačuva svoje radno mjesto, samo zato da sačuva plaću koja mu omogućava da dobije potošački kredit kojime će kupiti auto, minus na tekućem kojime će pokrivati račun kreditne kartice i kreditnu karticu kojem će kupovati iluziju dostojanstvenog života. To što poslodavac smije nekome ne platiti rad i ne trpjeti nikakve posljedice! Država bi trebala osigurati da rad, bilo čiji rad, bude plaćen.
S druge strane, jutros čujem kako se provodi 800 tisuća postupaka ovrhe nad imovinom građana! To je uistinu žalostan podatak koji možda najbolje ilustrira hrvatsku zbilju. To znači da gotovo svakoj hrvatskoj obitelji prijeti oduzimanje imovine zato što su u nekom trenutku krivo procijenili situaciju, ili su samo poželjeli priuštiti si malo “dobrog života”.
Gledam ljude koji prebiru kontejnere tražeći plasične boce. Kada je otkup ambalaže tek krenuo, kontejnere su prekopavali samo noću, zamaskirani i s osjećajem srama. Danas “operiraju” od jutra i usred bijela dana. Na to ih je natjerala konkurencija. Konkurencija u borbi za goli život.
Je li mogućnost da se radi, i da se zaradi, pa makar nedjeljom, zaista nacionalni problem?