m.servis | piše Aljoša Japundžić

*Evo teksta kojeg sam prije nekog vremena objavio na svojem starom blogu. Od tada mnogo se stvari promijenilo, pa sam se nakon ponovnog čitanja poželio vratiti temi. (u narednom postu)

Ima ljudi, talentiranih autora, izvjestitelja, komentatora, ljudi koji stvaraju sadržaje, prenose vijesti pa ih još poprate slikom i tonom i vlastitim doživljajem i oko tog svog, sakupe na stotine, tisuće njih istih takvih ili nešto manje vještih, koji to njihovo konzumiraju, komentiraju, raspravljaju. Ima ih puno, a to što rade, ne rade za novac. Ipak, to što rade, rade dobro. Neki od njih, prokleto dobro. Neki među njima bolji su od onih koji to rade za novac. Oni su uvijek tu kad se nešto dogodi, tu su zato jer su htjeli, jer su morali, jednostavno zato što se to nešto događa ispred njihova prozora ili upravo njima.

Vrijeme je komunikacije, slobodnog protoka informacija. Takvo vrijeme za sobom nosi neke promjene i one, jedna za drugom, pogađaju sve segmente našeg života i društva. On promjena kojom ću se ovaj put pozabaviti, jest promjena načina na koji doživljavamo medije i to upravo onaj segment medija koji se bavi prenošenjem informacija.

Činjenica je da ljudi ne vjeruju novinama, pa ni radiju ni televiziji, uglavnom, više ne vjeruju tradicionalnim izvorima informacija. Ljudi čitaju novine kao što bi čitali neko lagano štivo, ljubavni roman, a informativne emisije na televiziji ne doživljavaju ništa ozbiljnije od sapunice. Štoviše, vjerujem kako se više ljute zbog Borne iz Zabranjene ljubavi nego li zbog Sanadera iz Vlade.

Ipak, ljudi nisu postali opće nepovjerljivi. Vjeruju svemu što čuju iz prve, druge ili koje god ruke od nekog sebi sličnog, susjede, kolege s posla, penzionera iz reda u ZAP-u. Dojam je da su skloniji vjerovati nečemu što čuju na ulici, nego li nečemu što dolazi iz vjerodostojnog, provjerenog izvora. O čemu se tu radi?

Svi mi znamo kako se sve vrti oko love i interesa. Isto tako vjerujemo da ljudi koji imaju love i interesa mogu utjecati na sve i svakoga. Evo ti tako svježeg primjera i gospodina Vječitog Političkog Gubitnika koji kaže (ne doslovno) “nisam uspješan u politici jer nemam svoje medije = svoje novinare, pa ću ih, molim lijepo, kupiti, jer para i interesa imam.” I svi koji to čuju, ili pročitaju, kažu: “Molim lijepo, čovjek je u pravu!” Evo sam upravo pročitao rezultate istraživanja prema kojemu 65% čitatelja Amerikanaca vjeruje da se spominjanje u novinama može kupiti. Pritom se ne misli na oglašavanje, već na plaćanje za spominjanje u autorskim tekstovima.

Dobar posao u smanjivanju tog povjerenja i vlastite vjerodostojnosti rade i sami mediji. Eto primjera pornića sa Zrća - potpuno izmišljene priče koju se pokušalo prodati kao ekskluzivu! Još dok sam ja radio u novinama bio sam svjedok uredničke politike koja zanemaruje kvalitete novinara i novinarskog rada u korist bombastičnih naslova i sumnjivih izjava. A tome ima koja godinica.

I eto nas na početku! Prvi odlomak ovog teksta, pogodili ste, odnosi se uglavnom na blogere. Naravno da ne mislim da će blog zamijeniti tradicionalne medije, ali siguran sam da će tradicionalni mediji imati što naučiti iz blogerskog pristupa i cijele halabuke koja se u zadnje vrijeme diže oko tog fenomena novog doba. Što je najbolje, tu se očito ne radi o fenomenu koji će “plesati jedno ljeto”. Štoviše, uvjeren sam da će na duge staze blog i blogging postajati sve bolji.

U prvom trenutku svi su krenuli nešto reći, barem ono “imam svoj blog!” S vremenom, broj onih koji blog zaista pišu postajat će manji, a broj onih koji ga konzumiraju sve veći. Evo, pogled na statistiku blog.hr-a donekle podupire ovu teoriju: omjer postova i komentara = 1:9. Dobro, i više je nego očito da, kod nas barem, ljudi ne čitaju blogove zbog vijesti, niti su im oni supstitut za tradicionalne medije. Ali vani više nije tako, pa tako neće biti niti kod nas.

A marketing? Ljudi, pa sve je marketing!