Rad bez plaće
Moram priznati, povremeno ipak čitam novine, one otisnute, iako su mi se davno zgadile. Ipak, kada ujutro odem na kavicu (ako ste ikad u Puli, kava u Talpi je najbolja) prelistam što mi dođe pod ruku. Nego, jutros tako listam 24 sata, jedini hrvatski iskreni tabloid, kad mi za oko zapne izjava Oprah, koja kaže: “Kad ste spremni raditi bez plaće, tada ste spremni za uspjeh!” ili tako nešto. UH!
U Hvatskoj bez plaće rade mnogi, a tek su se rijetki odrekli plaće radi uspjeha. Za gomilu poštenih radnika ova je izjava pljuska u lice, jer oni svoje plaće ne dobijaju iz sasvim drugih razloga. A rade.
Nego, tu smo i mi, privatnici, poduzetnici, obrtnici i svi oni koji su krenuli u samostalne vode. Da smo na umu imali plaću, vjerojatno nikad ne bi ni započeli s vlastitim poslom. Mi doslovce radimo za uspjeh, i za njega smo spremni odreći se sve i svačega. Prije svega - plaće. Ponekad se pitam: što mi je sve ovo trebalo! Radim od jutra do mraka, a često i obrnutim redosljedom. Bez godišnjeg, bez radnog vremena, uz punu odgovornost. Jučer sam razgovarao s jednim poznanikom kojim mi kaže kako je bitno nakon posla okrenuti određenu sklopku na OFF i zaboraviti na radne zadatke, posvetiti se sebi i obitelji, užitcima… Sinulo mi je kako sam i ja nekad davno znao za tau sklopku. Fino odeš na posao, iskopčaš sklopku iznad koje piše “privatni život”, a ukopčaš onu iznad koje stoji gravirano “posao”. Odradiš osam sati i onda iskopčaš jednu i ukopčaš drugu.
Kako to danas izgleda? Sada imam samo jednu sklopku i iznad nje ne piše ništa, s lijeva ON, s desna OFF. Ujutro se ukopčam, navečer, ili usred noći iskopčam. I spavam koliko stignem. Privatno ili poslovno, sve je izmješano, radim i kad ne radim.
Što zapravo tjera poduzetnike da idu naprijed. U mojem slučaju radi se o samostalnosti i optimizmu. Ne može mi ništa zamijeniti činjenicu da odgovaram samom sebi i više nikome. OK, imam obaveze prema klijentima, ali bitno je drugačije kada neki posao radiš nekome, nego kada ga radiš za nekoga. Volim što imam sve, ili većinu konaca u svojim rukama, volim što upravljam, a ne odrađujem. Volim što sudjelujem i/ili upravljam u cijelom procesu stvaranja, a nisam fokusiran samo ne jedan njegov dio.
Optimizam? Eh, to me drži! Ljudi nemaju pojma kako biti poduzetnik zna biti teško. Da nema tog optimizma i određene doze odlučnosti… ne bih si volio biti u koži.
S druge strane, život poduzetnika satkan je od malih i velikih uspjeha. Svaki je jednako dobar. Svaki daje energije i snage za dalje.
Komentari na post sa starog bloga:
Ocjeni ga ti!
Loading ...Post je pročitan 1301 puta
March 2nd, 2006 at 11 e Savršeno točan prikaz naših svakodnevnih borbi
March 5th, 2006 at 12 e kada dođeš do neke poduzetničke ili barem managerske pozicije, razlika između privatnog i poslovnog posve nestaje. znam da ja biti poduzetnik djeluje glamurozno, no odgovorno tvrdim da je otići s posla u 5 popodne i ne razmišljati o poslu do ujutro u 8-9 privilegija. ljudima sa strane to može izgledati jako simpatično; klizno radno vrijeme (dakle spavaš kad uloviš vremena, svaki dan u drugom terminu), putovanja (pregledavanje industrijskih zona), kola po finim restoranima (dajte mi nešto što se jede žlicom), vožnja skupih/novih automobila (radije auto nego da platim porez), brdo novih ljudi (kako je ovaj došao do mene?) i općenito puno para (samo da mi plati da pokrijem gore spomenuti porez), za biti poduzenik moraš prvenstveno imati želudac