m.servis | piše Aljoša Japundžić

Nema mi gore stvari nego živjeti u (djelomično) turističkom gradu. Čim u grad nahrupe turisti, čim temperatura mora naraste iznad 23 a pojam “divlja plaža” izbubi smisao, ja počinjem maštati o životu negdje boguizanogu, na kakvim zelenim proplancima, uz potočić… u nekom mjestu koje još nije dotakla blagodat turizma.S druge strane, promatram svu tu histeriju koja se navlači i razvlači po medijima, o turizmu i oko turizma. Želudaci mi se okreće, sve mi se dlačice na tijelu (a ima ih podosta) nakostriješe kada čujem kako je ova sezona uspješnija od prošle za 3 ili štotijaznam koliko postotaka. Uspiješnija po čemu? Po tome što smo uspjelu nagurati još tri posto više turista u skromne smještajne kapacitete? Po tome što je jadna komunalna infrastruktura dodatno opterećena? Po tome što će ovo ljeto tri posto više turista reći - nikad više u Hrvatsku na odmor!? Po tome što imamo 3 posto više turista koji ne znaju što će sa sobom u deset minuta iza ponoći. Mogao bih ovako i ja do iza ponoći, ali…

Kao i na sve ostalo, na turizam kao gospodarsku granu u Hrvatskoj se gleda stihijski. To dokazuje osnovna činjenica, a to jest trajanje sezone. Nije istina da Talijani putuju samo za vrijeme feragosta. Nije istina da je Njemačka ljeti zatvorena a svi su Nijemci na kolektivnom godišnjem odmoru. Nije istina da turizam postoji tri mjeseca u godini. Nije istina, ali nama tako odgovara.

Zašto bi naši turistički djelatnici radili čitavu godinu kao crnci, kada im je tri mjeseca kakvog-takvog rada dovoljno da sa ta tri četiri postotka turista više opravdaju cijelogodišnju plaću. Jel’ ja to mislim da je u uredima koji cuclaju proračune i boravišne pristojbe netko lud da radi četiri puta teži i opsežniji posao za istu plaću. Valjda jesam.

Ali, zamislite samo kako bi to izgledalo, nestankom sezone:
- nestaju sezonski radnici, koji bi tada bili stalno zaposleni;
- otvara se mogućnost stalnog i stabilnog plasmana domaćih proizvoda u turizam;
- autoceste i mostovi postaju razumna investicija, a ne hir političara;
- podiže se kvaliteta turističkog smještaja, a smanjuje broj kreveta;
- podiže se kvaliteta života domicilnog stanovništva;
- otvaraju se mogućnosti turističkog razvoja kontinentalne Hrvatske;
- spriječava se apartmanizacija Jadrana;

Nastavi li se ovakva turistička politika, koje se nije bitno promijenila od sredine ‘80tih, sve potencijalne prednosti Hrvatske uskoro će postati njezine mane. Ne može se sve, od promidžbe do cestogradnje, stavljati u službu dva mjeseca dalmatinskog turizma. Srazmjer investicije koju u turizam podnosimo mi, građani koji od turizma nemamo neposredne koristi, za nas je negativan.

Na ovaj način, umjesto da turizam bude grana u koja će osiguravati plasman domaćeg proizvoda, posao za domaće tvrtke, stalni prihod za obitelji, turizam je pošast koja donosi španjolske i grčke otpadke. Jer zbroje li se ulaganje u turizam i oduzmu od onoga što nam on donosi, ne znam koliko smo profitirali.